Kada sport postane borba za egzistenciju
Svaka sportska disciplina nosi rizik. Sportisti su svesni da ne postoji potpuna pravna sigurnost u njihovom poslu, a još je upitnije koliko mogu računati na ljudskost i podršku klubova u teškim trenucima.
Za razliku od drugih profesija, sportisti se često prebrzo naviknu na nepravdu — toliko da ona postane deo njihove svakodnevice.
Realnost povrede u profesionalnom sportu
Zamislimo situaciju: fudbaler potpiše profesionalni ugovor na godinu dana. Tokom sezone doživi tešku povredu zbog koje ne odigra gotovo nijednu utakmicu.
U praksi se dešava sledeće:
- Klub uredno ispunjava tekuće obaveze prema igraču.
- Po isteku sezone klub ne produžava ugovor, ili nudi znatno lošije uslove — ponekad i trećinu nižu platu.
- Povređeni igrač, često još u oporavku, ostaje bez kluba i prihoda.
Posledice koje prevazilaze teren
Retko koji klub želi da angažuje sportistu u fazi rehabilitacije. Uz fizičke tegobe, tu su i psihološki udarci:
- Pad motivacije i samopouzdanja
- Finansijski pritisak na sportistu i porodicu
- Rizik od potpune marginalizacije na tržištu
Iako mnogi misle da fudbaleri imaju dovoljnu ušteđevinu, realnost je da ona često traje kraće nego što se očekuje, naročito kada se pojave troškovi lečenja i života bez redovnih prihoda.
Predlog rešenja: produženje ugovora po sili zakona
Kako bi se zaštitila egzistencija sportista, neophodno je uvesti zakonsku obavezu da klub, u slučaju teške povrede igrača tokom trajanja ugovora, automatski produži ugovor na dodatnih 6 meseci.
Ova mera bi:
- Omogućila igraču da se vrati treninzima i ritmu ekipe
- Povećala njegove šanse da pronađe novi angažman
- Sprečila pretvaranje vrhunskog sportiste u socijalni problem
Zaključak: Potrebna je i ljudskost i pravo
Povreda ne sme biti kraj karijere i životne sigurnosti sportiste.
Pravo treba da pruži minimum zaštite, a ljudskost da obezbedi da sport ostane polje fer-pleja — i na terenu i van njega.